Nnu pièzzu ti Mišciagni si nni vai,
cu cuddu ca sapia fatti e uà i
ti quanti t’ogni vvanda lu circà unu,
ch’èra tanta la fitùcia ca nci tà unu.
Sintìa tutti e pparlà va sempri chià ru
puru ti fronti a ncùnu casu amà ru,
ma lu carbu pi ccomu lu ticìa
cu nna spiranza ognunu si nni šcìa.
Amicu ti tanti, e ttutti li trattà va,
a cci ncuntrava cu ttutti si firmava,
nna Å¡tretta ti manu e, toppu, nnu salutu,
sempri sorridenti e mmai currùtu.
Miètucu capaci e omu assai ngarbatu,
ti amici e cconušcenti rispittà tu.
Fìgghiu ti famiglia e ddi princìpi sani
uardà va ‘n facci a ttutti li crištiani.
No mmi pari veru! Ucciu nd’è llassatu!
Eppùru, lu vitìvi šcušcità tu,
sin’a ll’ùrtumu sempri ndaffarà tu,
e quantu valìa a ttutti è ddimuštrà tu.
Migghià ri e mmigghià ri, ošci, hannù vinùtu
cu tti tannu, ccussì, nn’à tru salutu,
comu ogni Ddumènaca, c’assìvi ti la Messa,
salutavi tutti, senza šcì ti pressa.
Ncora no ssacciu, pircè hagghiù vinutu,
no vvògghiu crèu ca, propria, ti nnà šciùtu.
Emanuele Castrignanò